Powered By Blogger

уторак, 31. децембар 2013.

U susret Novoj godini

Dragi posetioci moga bloga, srećna vam Nova godina, budite mi srećni zdravi i nasmejani.



четвртак, 26. децембар 2013.

Komplet sal i kapa (pahuljica)

Nedavno sam vam obećala fotografiju šala, koji je u kompletu sa kapom. To je kraći šal ili okovratnik, koji se kači sa 2 zakačke za broševe. Na njega sam ušila cvetiće, nalik na pahuljice. Šal i kapa su na prodaju, pa ako neko želi, može me kontaktirati putem Pletionice, moje stranice na fejsbooku.







Šal se može kačiti na razne načine.











Uživo je stvarno prelepo.

Do sledećeg posta  
        Jadranka                  


среда, 25. децембар 2013.

Heklani Deda Mrazovi

Večeras ću vam prikazati heklane Deda Mrazove, koje nisam ja pravila, već moja prijateljica, iz udruženja. Vidite kako su slatki.













Njihova namena je visenamenska: novogodišnji ukras, privezak za ključeve, broš za decu, moze se cak i okaciti na kapu ili sal, a ostalo je stvar mašte.
Deca su odusevljena, makar moja jesu.
 
Do sledećeg posta 
     Jadranka                

понедељак, 23. децембар 2013.

Izrada suvenira 2.deo

Odavno sam obećala u prethodnom postu Izrada suvenira 1.deo,da ću vam pisati o našoj prvoj izložbenoj prodaji na Kopaoniku.
Ali pre nego što smo krenuli na Kopaonik uručeni su nam sertifikati,to je snimila naša lokalna televizija RTV Raška.Snimak možete pogledati ovde.
Na Kopaoniku,nam je bilo odlično,kao i prethodnih pet dana druženja.Kao što sam pisala tog dana  je počela manifestacija pod nazivom Dani vrganja na Kopaoniku,pa je to bila idealna prilika da ispitamo tržište,da li su naši suveniri dobri.
Na Kopaonik smo putovale autobusom.



















Dok smo čekale autobus,malo smo se šalile i naravno probale višnjevaču,koju je jedna od naših članica napravila.Sve u svemu svima nama je prijalo to druženje i to kratko putovanje,jer smo mi sve nezaposlene domaćice,koje sedimo u kući,podižemo decu,i t.d..Žena kad ne radi znate kako je, teško je isterat iz kuće,mene jedino šetnja dece može izbaciti napolje.















Čim smo stigle,ja sam se provozala u ovoj gumi,to je neka novina na Kopu,tako da ne znam ni kako se zove,ali adrenalin je radio.














Zatim smo izložile naše suvenire,ljudima koji su šetali,bili su zanimljivi naši suveniri.Neki su čak prokomentarisali da ovo fali na Kopaoniku,dolaze svake godine na odmor,a nikada nisu mogli da kupe ovako nešto.













Prvi suvenir je prodat,otišao je u ruke,nikom drugom nego našem vodiču kroz svet suvenira Ani Jovanović Krojač.
Što se tiče prodaje naši suveniri nisu loše prošli.








Najbolje je prošao vrganj na ibarskom kamenu.U skladu sa "Danima vrganja",taj suvenir se najbolje uklapa.
Provozale smo se žičarom,do Pančićevog vrha,dan je bio sunčan,ali na Pančićevom vrhu je tako seklo,kao da je najstrožija zima,tako da sam ja dobila upalu grla,nakon nekoliko dana,jer sam na žicu krenula u majici.I ako sam ponela rolku sa sobom,nisam je smela obući,jer sam pogled na dole bi me blokirao tako da nisam smela da se pomerim.



















Priroda na Kopaoniku je divna,što se možete uveriti iz fotografija.

























Dame iz naše družine su bile veoma vesele,čak su i zaplesale.














Ja sa našom najstarijom članicom Veronom-Mađaricom,koja živi u mom kraju,jer se pre mnogo godina udala ovde.To je jedna divna žena,od koje se može naučiti mnogo toga.







I na kraju vožnja sankama na šinama,bilo je to jedno pravo zadovoljstvo za mene,da bi ste osetili taj adrenalin,morate probati.

Do sledećeg posta 
       Jadranka
                       

недеља, 22. децембар 2013.

Moj prvi vez

Surovi 24. mart 1999. god. Neko ko bude čitao ovaj post, možda se noće složiti sa mnom, ali sa moje tačke gledišta, tada se u mojoj zemlji dogodilo nešto strašno. Najava na vestima. Počelo bombardovanje. Veče. Mrak. Iznenadni nestanak struje. Vojska. Mobilizacija mladih ljudi. Odvođenje očeva, muževa, braće, na žarište zvano Kosovo. Panika. Ništa se ne vidi izuzev sveće na mom stolu, i sevanje bombi. Mrak, obično donosi tišinu i mir, ali te večeri nije bilo tako, i narednih oko 90-ak. Detonacije su se jako osećale, a praskovi, čuli mnogo više, nego što može podneti ljudski sluh. Te večeri sam bila jako uplašena, kako se čovek na sve navikne, tako sam i ja. Odjednom mi je ta realnost postala, nekako svakodnevnica, kao da tako treba, ili mora, mislim da nije trebalo, i da nije moralo. Ali ko sam ja da sudim, o tako važnim stvarima.
U tom periodu, sam pronašla zanimaciju da svoj život učinim nešto lepšim i zanimljivijim, jer tada sam imala samo dvadeset godina. Uz pomoć svoje majke naučila sa da vezem i heklam. Toliko sam se tada navukla na iglu, da se nisam odvajala po ceo dan od veza izuzev kada idem na spavanje. Imali smo u kući nešto malo starinskog platna, koje sam sve potrošila, na kraju sam našla bakinu košulju ručno šivenu i vezenu, to je radila moja prabaka, nju sam isparčala i vezla na njoj. Sada mi je jako žao što sam to učinila, ili što me makar moja majka nije sprečila o tome. Mada je bila jako popustljiva prema meni, ili sam ja bila previše uporna.
Moj prvi vez izgleda ovako, amaterski, ali meni veoma drag.




Prvo je bila ova crvena ruža, čini mi se da sam je preslikala iz nekog časopisa koliko me sećanje služi.







Zatim ista ta ruža, samo u drugoj boji.



















Zatim su usledili, mnogi drugi radovi, večeras sam uslikala samo neke od njih. Kada sam došla da živim kod svog muža ponela sam ih sa sobom. :-)




 Ovo je parce tkanine od bakine kosulje. A semu zy cvetice, necete mi verovati preslikala sam sa serpe, parola snadji se.





Ovo milje koristim u svom domu, mnogo ga volim, imam još dva komada. Volim ga zato, jer mi je tradicionalno.Konac kojim je oivičeno je od moje prabaka, to je lan u kanurama, koji sam pronašla na tavanu stare kuće. Imam još tih kanura, ali teško ide razmotavanje, jer sam ga oprala tako smotano, ipak je godinama stajalo tu. Fotografisaću, pa ću vam pokazati. A platno je od moje babe, očeve majke, već se osipa, pa se odvaja od čipke, pa sam ja to sredjivala(šila). Čipka je jednostavna, ali tada nisam znala više.
Bombardovanje je prestalo, ali moja ljubav za ručnim radovima ne jenjava.

Do sledećeg posta 
    Jadranka                    


















петак, 20. децембар 2013.

Cvetici

Volim da pravim cvetiće, ali nisam ih uslikala sve, dok sam prošle godine čitala razne blogove, nisam ni znala da ću jednog dana imati svoj. Ruku na srce početnički jeste, ali sve se da naučiti. No da se vratim na cvetiće, dosta sam ih isheklala, ali ih nisam fotografisala, jer mi ta ideja nije dolazila na um. Mislila sam da je to samo za mene, da to neću deliti ni sa kim, ipak imam nekoliko cvetića koje ću vam pokazati.








Ove cvetiće sam prvi put ugledala u jednom od brojeva "Praktike", odmah su mi zapali za oko. Uporno sam pokušavala da shvatim na koji način su izradjeni, nisam uspela, ali mi je muž pritekao u pomoć. Odmah je uvideo da cvetovi nisu, ni heklani, ni pleteni, uzeo je stvar u svoje ruke(burgiju i ostale alate) i napravio mi kalup za cvetove. Prva dva cveta koje vidite na prvoj fotografiji, on je napravio, pa je posle mene naučio da ih pravim.










Ove cvetiće sam isheklala pre neki dan za šal, koji je bio u najavi završen je i biće fotografisan, ovih dana. A šal ide uz kapu Pahuljicu, pogledajte ovde. Cvetiće sam morala da fotkam, jer su me podsetili na pahulje, idu mi nekako uz ovo zimsko vreme i predstojeće praznike.

U skorije vreme sam plela crvenu kapu, pa sam uslikala i cvetić za nju.




Evo jednog velikog cveta sa okovratnika, taj veliki cvet sam naučila da heklam na youtubu.




Bilo ih je još,što ne znači da ih neće biti,pa ću ih podeliti sa vama.
  Do sledećeg posta 
       
Jadranka

                    

 

среда, 18. децембар 2013.

Dogodilo se na današnji dan

Na današnji dan...

 

Dogodilo se na današnji dan - 18. decembar

1737. - Preminuo je Antonio Stradivari, najveći italijanski majstor u izradi violina i drugih gudačkih instrumenata koji je do sada najviše cenjen u svetu. Rođen je 1644. godine i živeo je u Kremoni. Bio je učenik slavnog Nikola Amatija.
1796. - "Baltimore Monitor" su prve američke novine koje su počele da izlaze i nedeljom.
1865. - Ratifikovanjem 13. amandmana ukinuto je ropstvo u Americi.
1916. - Završena je bitka kod Verdena, grada u severoistočnoj Francuskoj. U prvom svetskom ratu Verden je bio važna tačka za vezu između centralnog i istočnog dela Zapadnog fronta. Od 21. februara 1916. Nemci su radi proboja vršili ofanzivu masovnim snagama i artiljerijom sve do početka bitke na Somi 1. jula, ali bez rezultata. Kontraofanzivom do polovine novembra Francuzi su povratili izgubljeni teren. To su bile najmasovnije i najkrvavije borbe u Prvom svetskom ratu. Francuzi su kroz Verden proveli 66 divizija od ukupno 95, a Nemci 45 od ukupno 125 koliko su imali na Zapadnom frontu. Francuzi su izgubili 350.000, a Nemci 335.000 ljudi. 

1956. - Japan je primljen u Organizaciju Ujedinjenih nacija.
1961. - Igrač Filadelfije, Vil Čembrlen, postigao je u utakmici protiva Los Anđelesa rekordnih 78 poena.
1964. - Prvi put je prikazan crtać o Pink Panteru. 
A ja sam napravila stranicu na facebooku "Pletionica".
Srećan rodjendan mojoj Pletionici.


Fotografija preuzeta sa interneta.(http://www.torteflert.rs/category/torte/page/18/)

Do sledeceg posta
       Jadranka




понедељак, 16. децембар 2013.

Mrežaste kape

Početkom ove godine sam naučila da pletem mrežaste kape, pa sam ih isplela nekoliko. Veoma se lako i brzo se heklaju, i što je najvažnije smiruju. Mogu da gledam film, i da heklam, nema brojanja, ima ali jednoličnog.









Ovo je prva isheklana, mrežasta kapa, što možete videti po obodu, jer nije odrađena, baš najbolje. Ali mojoj rođaci se jako dopala, tako da je poklonjena. A moj pozer je moj najmlađi tada šestomesečeni sin, malo glumi devojčicu. :-)





Zatim sam po uzoru na prethodnu kapu, isheklala još jednu, sličnu, na oko istu, ali ne verujem, jer dve iste stvari ne mogu da uradim, jedino da radim istovremeno. Ona je prodata.




Ova kapa je rađena od pliša,manekenka mi je moja najstarija ćerka.




Ovde možete videti kako ta ista kapa pristaje šesnaestogodišnjacima(moja bratanica-moja prava manekenka) :-).

 


Moj mali maneken ,kod babe u naručju, malo pozira, čisto da se vidi model kapice. Da se vidi da je ova bas mrežasta.

Do sledećeg posta 
          Jadranka